Željela sam raditi u kvalitetnoj tvrtki, općenito u konstrukciji, gdje se može naučiti pravi posao u struci. To je bila tvrtka RIZ Odašiljači d. d., no nikada prije nisu zaposlili ženskog inženjera. Tijekom intervjua za posao izborila sam se da me prime jer sam to vidjela kao veliku priliku za učenje i razvoj. Nakon mene, zaposlili su još šest inženjerki, najvećim dijelom iz područja elektrotehnike. Tvrtka RIZ odašiljači osnovana je 1947. godine. To je vrijeme kada je Jugoslavija pripadala nesvrstanima, što je omogućilo dobar pristup tržištima Azije i Afrike. U veliki dijapazon kompetencija koje je tvrtka posjedovala spadali su razvoj radioodašiljača, brojila, ali i vojne opreme. Razvijeno znanje dosta je specifično i ne može se lako pronaći u knjigama. Konkretnije, riječ je o odašiljačima velikih snaga koji su često „svirali“ na netipičnim pojasovima emitiranja. Vrlo su često u konstrukciji takvih odašiljača inženjeri bili prepušteni samima sebi, što bi rezultiralo zanimljivim konstrukcijskim rješenjima.

Cijelo moje obrazovanje, od srednje tehničke škole do doktorata znanosti, bilo je na području metalurških tehnologija, a cijelo zaposlenje u području strojarstva. Rodio sam se u Zenici, gdje je moj djed Josef, prije oko 150 godina, za tadašnju Austro-Ugarsku gradio tada najveću željezaru na Balkanu ‒ Željezaru Zenica, te je metalurgija naše obiteljsko zanimanje. Ondje sam završio srednju tehničku metaluršku školu, a diplomirao sam u Ljubljani na Fakultetu za naravoslovje i tehnologiju. Nakon studija radio sam 12 godina u Tvornici alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu na području toplinske obrade i ispitivanja metala. Uveo sam brojne nove tehnologije, poput površinskog kaljenja kliznih vodilica alatnih strojeva, nitrokarburiranja trapeznih navojnih vretena postupkom Tenifer i, tada najnoviju, tehnologiju pougljičavanja čelika u kontroliranoj plinskoj.