Jezike sam zavoljela odmah u osnovnoj školi, zahvaljujući nastavnici koja mi je predavala engleski. Unatoč tomu, nikad nisam mislila da ću studirati strani jezik jer su me zanimale psihologija i umjetnost. Završila sam nižu glazbenu školu, sviram glasovir i harmoniku, te je glazba dio mog života. Ne mogu si zamisliti dan bez glazbe. Otišla sam studirati jezike na nagovor roditelja, no to nikad nisam požalila.U Zagreb sam došla iz maloga grada u Hercegovini i nikoga nisam poznavala. Trebalo mi je vremena da se priviknem na novi stil života i steknem prijatelje. Ubrzo sam se učlanila u Folklorni ansambl SKUD-a "Ivan Goran Kovačić", u kojem sam plesala deset godina, a i danas plešem u veteranskoj skupini. „Goran“ mi je postao nova obitelj i pružio mi osjećaj sigurnosti.

Na Oblikovanju pomoću računala asistent mi je bio Marin Njirić, i radili smo neki zadatak kad je primijetio da mi dobro ide. Nosio sam majicu FOX Racing, to je firma komponenti za bicikle, i pita on mene: ''Je li ti bolja firma FoxRacing ili RockShox?'' Nakon što sam mu objasnio koja mi je bolja i zašto, popričali smo čime se bavim, a zatim je on otišao i vratio se za pet minuta s papirom u ruci: ''Tu ti je papir, napiši ime i prezime, trebat ćemo testnog vozača za Greyp.'' Nakon približno dva mjeseca pozvali su me na razgovor i dobio sam posao. Prvi šport kojim sam se bavio bio je rukomet, ali dok sam bio mali, sve mi je bilo zanimljivo. Kasnije na utakmicama nisam osjećao nikakav adrenalin. Tada sam si počeo tražiti nešto novo i došao sam na bicikl. Tu sam upoznao pravo uzbuđenje.

Inženjer sam strojarstva i komičar. Komedijom se bavim četiri godine, a počeo sam na trećoj godini faksa. Gledao sam prijatelja kako nastupa i pomislio: Ovo bih totalno mogao ja napraviti. Napisao sam neke fore i premišljao se nastupiti ili ne, a onda je prijateljica s faksa rekla da će me doći gledati. Tu više nije bilo povratka. Za prvi put bilo je fantastično: ljudi su se smijali, svidjelo mi se, pa sam nastavio dalje. Nedavno sam slušao svoj prvi nastup i mogu reći da je bio katastrofalan, ali očito sam tada „potrefio“ publiku. Najčešće su mi fore na vlastiti račun, studentski život i međuljudske odnose. Imam nekoliko fora za koje ne znam zašto se ljudi smiju na njih. Nastavljam ih izvoditi iako ne znam zašto funkcioniraju, a s druge strane, imam fore koje su meni toliko drage da ih svaki put izvodim, a nikada se nitko ne nasmije na njih. Za pamćenje se koristim metodom mjesta. Svojih 15 minuta nastupa zamišljam kao dolazak u teretanu. Dolazim do recepcionarke, susrećem prijatelje i svaki od tih susreta je određena fora. Tako u glavi hodam kroz teretanu i redom pričam fore koje pamtim uz određena lica i stvari.