Strojar sam u duši. Moj pristup problemima, i u poslu i u svakodnevnom životu, uvijek je inženjerski: kako riješiti problem sa što manje gnjavaže, najbrže i najbolje. Iako, to je moguće samo kada su problemi tehnički jer se, na primjer, međuljudski odnosi na 'strojarski' način ne mogu rješavati. Mislim da je to ono što nam FSB svima daje, bez obzira na to gdje tko završi na svom životnom putu – tehnički pristup problemima.

Presudan trenutak na mom studijskom putu bio je TED Talk profesorice Tee Žakule, nakon kojega sam već na upisu studija znala da želim upisati procesno-energetski smjer. Iako sam isprva razmišljala o arhitekturi, upravo me taj TED Talk razuvjerio da strojarstvo nije ograničeno samo na klasičnu mehaniku. Danas sam studentica pete godine procesno-energetskog smjera na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, smjera energetike.

Često sam znao upisivati izborne kolegije sa zrakoplovstva, pa bi profesori znali u šali reći: “Dobro, pa ti si naš.” Iako sam po struci strojar, zrakoplovstvo me prati praktički cijeli život. Već u osnovnoj školi učlanio sam se u klub mladih tehničara, gdje sam se počeo baviti aviomodelarstvom, a kasnije u klub MAK Trešnjevka, gdje sam i danas član. Ondje sam imao mentore i podršku koja je bila ključna za moj razvoj. Učili su me svemu, gurali me naprijed i davali mi slobodu da učim kroz praksu. Upravo to znanje o bespilotnim (RC) letjelicama kasnije se pokazalo korisno, jer je to područje koje klasični zrakoplovni smjer tada još nije toliko pokrivao.

Smatram da je moja ljubav prema strojarstvu proizašla iz toga što sam odrastao u blizini Automotodroma Grobnik. Odmalena sam razvijao strast prema motošportu i uvijek sam se pitao zašto su neki auti brži od drugih, zanimalo me koji su to detalji koji o tome odlučuju te sam odlučio odgovore potražiti na FSB-u.

Radim kao voditeljica referade za prijediplomske i diplomske studije na FSB-u. Posao je intenzivan, osobito tijekom upisnih rokova, kada u inboxu bude i više od tisuću neodgovorenih mejlova. Iako sam prije znala raditi i do kasno u noć, sada nastojim održavati zdraviji ritam. Unatoč stresu, ovaj me posao ispunjava i ne vidim se nigdje drugdje ‒ suradnja sa studentima donosi mi veliko zadovoljstvo. Najviše me veseli kada studenti prepoznaju naš trud i izraze zahvalnost. Takvi trenutci potvrđuju da radimo dobar posao.

U MMA-u nema pravila da moraš početi mlad. Ljudi od 40+ godina dolaze na treninge i ostaju. U kavezu smo svi jednaki, bez obzira na to jesmo li umjetnici, bauštelci ili pravnici, i to je ono što volim kod toga. Kad uđeš u kavez, onaj prvotni strah nestane. Svijet oko tebe utihne i osjećaj je nevjerojatan.

Kao dijete bila sam na koncertu u Lisinskom, promatrala sam čovjeka koji je svirao violinu i jednostavno sam bila oduševljena. Čim sam izašla iz dvorane, rekla sam mami da želim naučiti svirati ‒ i tako je sve krenulo.

Oduvijek sam bio aktivan, bilo u sportovima ili raznim hobijima, od plivanja, preko juda pa sve do veslanja, koje mi je s vremenom postalo središnji dio života. S veslanjem sam počeo još u osmom razredu osnovne škole, a nakon tri godine treniranja pozvan sam u reprezentaciju, s kojom sam nastupao na državnim, europskim i svjetskim natjecanjima.

Na industrijskom inženjerstvu i menadžmentu imao sam kolegije poput ekonomike proizvodnje, financija i računovodstva ‒ cijeli niz predmeta za koje sam se tada pitao hoće li mi ikada trebati. Danas, dok vodim vlastitu konzultantsku tvrtku, upravo to znanje koristim svakodnevno. Moj put do toga, međutim, bio je sve samo ne linearan.

Ljubav prema sportu razvila se rano. U srednjoj školi krenuo sam trenirati ozbiljniji rukomet. U Rukometnom klubu Zagreb proveo sam 15 godina te sam bio biran i za državne selekcije. KIF mi se tada činio kao jedino logično rješenje za nastavak školovanja. Poslije fakulteta predavao sam u osnovnoj školi, nakon čega sam bio trener muške rukometne ekipe u Bologni i Brixenu. Već 25 godina radim s našim studentima. Tjelesni i sport moj su alat preko kojega djelujem na mlade.

Formula 1 vrlo je zatvoren svijet u koji je teško ući, pogotovo ako dolaziš iz države koja praktički nema veze s Formulom 1. Ali to me nije spriječilo i obeshrabrilo, vjerovala sam u sebe i pokušala, a na kraju i uspjela.

Još od malih nogu sanjao sam da postanem astronom. Ta je želja tinjala još od trećeg razreda osnovne škole, no kada je došlo vrijeme za upis fakulteta, presudila su dva faktora: posao u astronomiji tada je bilo iznimno teško naći, a svi moji najbolji prijatelji s kvarta odlučili su se za strojarstvo. Uz to, otac mi je odmalena usadio ideju da je strojarstvo "najbolje zanimanje".