Puno stvari u životu događalo mi se na način: „Vidi koja prilika… Idemo! Zašto ne!?“ Ništa nisam radio planski. Šteta, jer sam si mogao neke stvari bolje posložiti.Na doktoratu sam dosta često lupao „glavom o zid“. Puno sam čitao i radio ostale stvari samo koliko bih stigao. Sve je išlo sporo. Činilo mi se da nisam imao dobru podlogu jer su svi oko mene bili stručnjaci u svojim područjima, a ja sam trebao probiti led u svima nepoznatoj temi. Istovremeno mi je bila čast, ali i veliko opterećenje jer se nisam imao na koga osloniti i samo sam čitao tuđe radove. A kad čitate tuđe radove, znači da kasnite za tim ljudima i timom najmanje dvije-tri godine. Kasniš, čitaš i tražiš kako možeš doprinijeti cijeloj priči. Ta me cijela situacija činila nezadovoljnim. Smišljao sam kako otići do tih ljudi vidjeti što rade sad, a ne da kaskam za njima.

Tijekom studiranja na FSB-u zanimalo me dosta toga, a najviše svijet između strojarstva i računarstva. Uvijek pričam priču kako je prije 30 godina novi model auta izlazio svakih 10 godina, prije 20 godina svakih 6-7 godina, a sada se to događa svake 2-3 godine. Već s pojavom CAD-a proces dizajniranja znatno se skratio, a s današnjim korištenjem automatskih petlji za optimizaciju u području aerodinamike, proces će se još više skraćivati. Proces generiranja mreže fluida za jednostavne i pouzdane simulacija pokazao se najskupljim, vremenski najsporijim i najzeznutijim te je to ono čime se u Creative Fieldsu bavimo. Zapravo sam oduvijek htio biti poduzetnik: baš zato što mogu imati ideje koje ću realizirati te koje drugi ljudi trebaju.

Krenula sam s plivanjem sa 6 godina, u zadnjoj godini vrtića. Kadeti su najmlađa kategorija koja može sudjelovati na državnim natjecanjima. Prije toga, do petog razreda osnovne škole, svi smo početnici, s tim da dečki kasne dvije godine za curama. Kod cura, zbog puberteta i hormona, početkom srednje škole obično dođe do stagnacije. Ja sam plivala intenzivno do trećeg razreda srednje, kada sam zbog problema s ramenima prestala.