Htjela sam studirati fiziku jer sam mislila da je to super, no dobila sam savjet da ondje ekipa nije za mene s obzirom na moju razinu društvenosti, pa sam se upisala na strojarstvo. Mislim da svi ljudi imaju svoju sudbinu. Da sam otišla na neki drugi faks, primjerice na fiziku, FER, arhitekturu, opet bih se bavila energetikom, samo s drugim faksom. Imaš svoje afinitete i od toga ne možeš pobjeći. Na faksu mi nije bilo baš mučno, već relativno zabavno. Puno sam vremena s ekipom provodila u S-20, imali smo ključ od te učionice. Non-stop smo bili na faksu, kartali belu, pili kavu i učili. Bilo je baš odlično studirati. Reaktivirali smo udrugu Hrvatska studentska asocijacija strojarskih fakulteta, čija sam bila tajnica. Počeli smo i formulu raditi. U početku nas nitko nije „fermao“ ni dva posto. Bilo je to šašavo. S Formulom smo otišli u Englesku. Spavali smo u kampu s drugim ljudima. Auto smo „šarafili“ do zadnjeg trena, no vozio je na stazi i nije se raspao. Bilo je to dosta dobro.

Imala sam četiri godine kada je moj tata odlučio da idemo putovati. „Idemo vidjeti kako ostatak svijeta diše“, rekao je. Prvo smo otišli u Izrael, gdje smo ostali tri godine u Tel Avivu. Zatim smo otputovali u Kijev u Ukrajini. Na igralištu i u parkiću lako sam pronalazila prijatelje jer kad si malen, svi su ti prijatelji. Govorila sam pola engleski, pola hrvatski te komunicirala rukama i nogama. Godina dana u Perthu bila mi je najveći izazov. Australski sustav školovanja potpuno se razlikuje od našega. Nema bilježnica i udžbenika, nego se ocjenjuje interakcija s profesorom. Prisiljen si sudjelovati na nastavi. Nikada neću zaboraviti Božić koji smo proslavili na plaži uz Indijski ocean. Voljela sam putovati jer je za mene to bilo normalno, ja nisam znala za drugačije. Tata je svaku novu destinaciju predstavio kao avanturu te smo sestra, mama i ja uvijek bile jako uzbuđene. Kad tako putuješ, stalno si u stanju pripravnosti jer znaš da nigdje nećeš ostati dugo.