Oglasne ploče

Ovaj dio nisam stigao ispričati zbog kratkoće vremena. »A sada načelno o zaštiti okoliša, jer on povezuje četvrti i peti sloj. Kasnije će biti još riječi o zaštiti okoliša. Vi se sjećate da je bilo govora o važnosti ženskog spola u tehnici. A sada ćemo vidjeti moju interpretaciju nužnosti muškaraca u zaštiti okoliša. O tome sam prvi puta govorio na savjetovanju: \"Ekološki podobna ambalaža\", 19. svibnja 1994. Naziv predavanja je glasio: \"PROIZVODITI SE MORA KVALITETNO, KAKO I KOLIKO MOŽE BITI I MORALNO PITANJE. Činilo mi se naime primjerenim to predavanje započeti upravo iskazom o važnosti žena u tehnici. Jer on, pogađa suštinu stvari. Istina, u nas je situacija nešto drugačija, jer je udio inženjerki znatno iznad onog u zemljama Zapadne Europe ili SAD. Međutim problem zaista postoji, ali se a očituje se negdje drugdje. Zato sam u nastavku također rekao. »Kroz povijest mi smo muškarci često zabrljali, ne vodeći dovoljno računa o posljedicama našeg tehničkog djelovanja. Ipak, svi vole ono što su inženjeri načinili. Svi vole u kući imati perilice rublja i posuđa, voziti se u automobilu i zrakoplovu. Svi žele dobro jesti i piti, biti lijepo obučeni i odjeveni. A zato se mora proizvoditi«. Prva rečenica u obrazloženju projekta: OPTIMIRANJE INTEGRIRANE PROIZVODNJE TVOREVINA, kojem sam bio na čelu i koji je u jednom trenutku bio po broju istraživača najveći u Hrvatskoj glasi: »Pučanstvo trajno raste i teži blagostanju, što zahtjeva da se proizvodi kvalitetno, kako i koliko može biti i moralno pitanje«. Odatle i onaj naslov. Ako se proizvoditi mora, a mora se, jer to traži gotovo 6 ili 8 milijardi ljudi, onda se mora trošiti sirovine i energiju i ljudski rad. Pritom nastaje otpad i opterećuje se okoliš: voda, zrak i odlagališta otpada. Tijekom cjelokupne proizvodnje i uporabe proizvoda postoji realna opasnost od utjecaja na zdravlje i sigurnost čovjeka i čovječanstva. Zato je stvarno pitanje kako proizvoditi s minimalnom štetom. Pritom se nameće temeljno pitanje, tko mora vrednovati posljedice tehničkog djelovanja? Čini se da su tu zadaću ponešto samozvano i jednostrano preuzele zaštitarke prirode. Zato bi se moglo jedno predavanje započeti ovako. Gospodo i dame! Obraćam se danas prvenstveno zaštitarima prirode. Možda smo si mi zaštitarke mogle uštedjeti u proteklom razdoblju poneke probleme u našem djelovanju. Mi smo samo jednom spolu, naime ženama povjerili da stvaraju ekološku civilizaciju. To je potpuno neuobičajen i neprirodan postupak. I zato, moja gospodo, buduće oblikovanje zaštite okoliša mora biti primjereno potrebama čovjeka, ali i tehnički i gospodarski prihvatljivo. To će zahtijevati znatno snažnije sudjelovanje muškaraca u pokretima za zaštitu okoliša\". Gdje je zaštita okoliša. Ona povezuje među ostalim četvrti i peti sloj. Premda najčešće pogrešno nazvana ekologijom, po nekim svojim kretanjima zaštita okoliša može prerasti u ideološki pokret, ekologizam, ideologiju vrlo opasnu za znanost u cjelini, a za tehniku posebno. To je povezano i s jednom danas često raspravljanom temom, održivim razvojem. Čini se da bi tehničari trebali biti aktivniji u naporima razjašnjavanja ovih povezanosti.« Odgovor na pitanje da drvo proizvodi više dioksina evo odgovora (iz moje knjige ali i Vjesnika) Vjesnik 10. studenoga 1999. Bilanca osobnog računala. Jedan od simbola informacijskog društva, koji je drastično preoblikovao društvo u cjelini, jest osobno računalo. Osobnom računalu uspjelo je uvesti »svjetski porez«. Svake dvije, tri godine plaća se tvrtki najbogatijeg Zemljanina stotinjak DEM-a za novu verziju osnovnog programa. A tomu treba pridodati vrlo često i troškove hardverske podrške novoj verziji (najkraći inovacijski ciklus). Ali, primjerice, naše TV gledateljstvo, koje je čulo jako mnogo negativnog o PVC-u, nije imalo priliku čuti da »najkraći inovacijski ciklus« s motrišta zaštite okoliša ima vrlo tamnu stranu. Nigdje otpad ne raste tako brzo kao u toj grani gospodarstva. U 1998. računala su činila pretežni dio elektroničkog otpada u količini od 1,8 milijuna tona. A tijekom svog »životnog« vijeka svako osobno računalo traži 20 tona sirovina! Stoga je njemačko povjerenstvo za zaštitu čovjeka i okoliša 1998. zahtijevalo da se prosječni »život« računala od četiri godine produlji najmanje na osam godina. Odgovarajuće povišenim stupnjem normizacije moguće je 80 posto svih dijelova računala ponovno upotrijebiti (VDIN, 38/98). PVC u reciklaži PVC se može mehanički uspješno oporabiti, reciklirati, a reciklat se može upotrijebiti kao materijal za ponovnu preradbu, najčešće kao dodatak novom materijalu. Osim toga, postoji pola stoljeća iskustva pri recikliranju PVC-a. Od mješavina s ostalim plastomerima prave se debelostijeni proizvodi. Jako razgrađeni ili onečišćeni materijal može se kemijski razgraditi: pirolitički (zagrijavanje uz izočnost zraka) ili reakcijom s vodikom (hidrokrekiranje), pri čemu dolazi do razgradnje makromolekula. Dobiva se proizvod sličan nafti, koji se može upotrijebiti kao sirovina za kemijsku industriju ili u energetske svrhe. Konačno, pri spaljivanju jedne tone PVC-a razvija se snaga od oko 900 kWh. Pri tome dolazi do emisije oko tri posto sadržanog klora, koji se može neutralizirati i pretvoriti u sol, koja se odlaže kao posebni neopasni otpad ili prodaje. Što se tiče prigovora da se pri spaljivanju razvijaju dioksini i furani, 10 različitih ispitivanja pokazalo je da se jednaka količina tih tvari razvija spaljuje li se otpad koji sadrži PVC ili onaj bez PVC-a. (Macplast, 3/94.). O stvarnim količinama dioksina i furana govore sljedeći podatci. Zaštitari okoliša tvrde da pri izgaranju PVC-a nastaju: dioksini i furani (poliklorirani dibenzendioksini (PCDD) i polikloriranidibenzofurani (PCDF). Međutim postoji 210 izomera PCDD-a i PCDF-a. Dio njih jest otrovan. Ali 48 njemačkih spalionica ispuštalo je početkom devedesetih godina godišnje ukupno između 40 do 400 g tih tvari. Iz toga nije moguć zaključak da postoji akutna opasnost za pučanstvo. Najnovija tehnička rješenja snizit će i te vrijednosti za faktor 100. Ali na količinu PCDD-a i PCDF-a ne utječe nazočnost PVC-a, kako su to pokazali pokusi u četiri velika ispitivanja. Čini se da se pri spaljivanju nekih drugih, prirodnih materijala, a drvo jest prirodni materijal, razvijaju veće količine dioksina. Pokusi Thoma-a u Bayreuthu su pokazali da se pri spaljivanju drva u kući razvija 100 puta više dioksina od onih količina koje se razvijaju spaljivanjem ulja u postrojenju za centralno grijanje. Spaljivanje i kiselost Planiranje, gradnja i pogon spalionica predviđenih za spaljivanje otpada bez PVC-a ili s njim su jednaki. Prema tome promicati ideju o povezanosti PVC-a, dioksina i furana nije održiva teza (P. Eyerer). Dovodi li spaljivanje PVC-a do kiselosti atmosfere? Spaljivanje PVC-a pridonosi potencijalnoj kiselosti između 0,02 posto (Španjolska) do ekstremnih 2,3 posto (Švicarska). Naime u svim ostalim zemljama je to ispod 0,9 posto. Ali i u Švicarskoj je potencijalni doprinos kiselosti nastaloj izgaranjem PVC-a dva puta manji od one kamena ugljena. Promotre li se navedeni podatci, moguć je zaključak da bi s motrišta zaštite okoliša uklanjanje PVC-a iz ljudske svakodnevnice bilo štetnije od njegova zadržavanja, što su priznali i dužnosnici jedne skupine za pritisak u Norveškoj (Dewitt Petrochemical Review, 1993). Kako pomiriti zahtjeve zaštitara prirode i potreba proizvodnje. Da bi se smanjilo daljnje opterećivanje, pa i uništavanje okoliša, koje je, nažalost, još barem neko vrijeme neizbježno, potrebno je kadrove u tehničkom djelovanju (inženjere) tijekom školovanja usmjeravati i obrazovati tako da im se razvija svijesti o nužnosti zaštite okoliša. Proizvoditi treba, ali ne bezuvjetno. Industrija i privreda moraju stalno imati na umu potrebu zaštite okoliša, ali u cjelovitom sustavu prosudbe opravdanosti pojedinog rješenja. Zaštita okoliša jest važna poslovna funkcija svakoga suvremenog poduzetnika. To mijenja i zadaće inženjera današnjice, koji moraju: • staviti na raspolaganje svoje sposobnosti analiziranja i svoja prirodnoznanstvena-tehnička znanja radi razvoja podnošljivih rješenja i koncepata ublažavanja posljedica tehničkih djelovanja, • omogućavati prodor ovim konceptima u svim područjima društva. Međutim, treba naglasiti jedan bitan moment u zaštiti okoliša. Pretežni broj pojedinaca koji se bave zaštitom okoliša, u pravilu premalo znaju ili uopće ne poznaju zakonitosti tehnike, osobito proizvodnje. Zato je i moguće da je temeljna tema, ne samo u obrazovanju, kako ukloniti otpad, a ne kako najprije stvoriti proizvod koji će optimalno zadovoljiti sve zahtjeve. Na temelju tih i još drugih raspoloživih podataka objavljen je tekst »Vlada nema nijedan stručni razlog da zatvori tvornicu INAVINIL« (sada »Adriavinil«) (Vjesnik, 10. ožujka 1998.).